Izazov za Istorijski pakt

Istorijski pakt (Pacto Histórico), danas najveća stranka u Kolumbiji, nosi odgovornost za izborni gubitak predsedničkog mesta, iako je imao sve uslove da ga sačuva i produbi proces promena u Kolumbiji. To je dug prema kolumbijskom narodu onih koji su vodili kampanju. Ozbiljnost je u tome što smo izgubili, a rukovodstvo se ponaša isto kao i pre izbora, sa nadmenošću, ohološću i sektaštvom.


Priznajemo da su alternativne snage sa 1.900.000 glasova dobijenih na izborima 2014. porasle na gotovo 13 miliona 2026. godine. Istorijska istrošenost socijalnog rata podsticanog od strane države, korumpiranih regionalnih moćnika i narko-paravojnih snaga, entuzijazam i nada probuđeni pregovorima, potpisivanjem i sprovođenjem Mirovnih sporazuma u Havani, organizacioni rad hiljada društvenih boraca protiv grabežljivog kapitalizma i autoritarizma, društveno nezadovoljstvo iz 2021. i dostignuća Vlade promena, omogućili su konsolidaciju ove masovne grupe sledbenika i simpatizera Istorijskog pakta, koji čine stvarnu i aktivnu nacionalnu većinu.

Međutim, uprkos ovom ogromnom kapitalu, vršenju predsedničke dužnosti tokom četiri godine, projektovanju stranke koja važi za najveću u Kolumbiji i posedovanju brenda s ogromnim odzivom, izgubili smo izbore. Ne u političkoj stvarnosti narodne podrške, već u institucionalnim rezultatima. Neizbežno pitanje je: kako smo došli dotle, šta se desilo? To zahteva ozbiljno promišljanje, iznad tradicionalnih optužbi za kupovinu glasova, manipulaciju na biračkim mestima ili sa zapisnicima koje, iako su tačne i opravdane primedbe, ne smeju da nam odvrate pažnju sa strukturalnih razloga ni sa suštinskih grešaka, napravljenih u kampanji. Zanemariti ih znači izložiti se riziku njihovog ponavljanja.

Pre svega, neophodno je priznati da je takozvano „privremeno rukovodstvo“ Istorijskog pakta, pod kontrolom aparata i dvorjana, bilo otrgnuto od političke realnosti. Nisu bili svesni volje američke imperijalne moći koja je zdušno podržala suparničkog kandidata. Takođe su potcenjeni ogromni strateški resursi i digitalni alati koji su mu stavljeni na raspolaganje. Nije sagledan cunami koji nam se približavao, mada su se alarmi već oglašavali. Glavni rukovodioci Pakta, obuzeti samohvalom i tričarijama poput fotografisanja i scenskih nastupa, trapavo su se zaklonili iza oholog i neodgovornog trijumfalizma koji je kao apsurdni cilj nametnuo pobedu u prvom krugu. Javna rasprava je izbegavana. Nije određena ni ponuđena ozbiljna i novatorska digitalna i komunikaciona strategija; slogan koji bi donekle kampanji dao identitet i pravac, stigao je kasno i bio neodređen — apstraktan slogan bez naročite snage.

Odsustvovalo se iz velikih medija. Kampanja je bila slaba na mrežama, siromašna u logistici, zarobljena u naivnom konceptu štednje, smotana i neoprezna u svom franjevačkom pojanju sa vukovima. Svedena je na ponavljanje otrcanih parola o problemu „zemlje“ i na skupove i fizičke mobilizacije koji su, iako neophodni, nedovoljni da iznesu savremenu kampanju u kojoj se igra na sve ili ništa na drugom frontu borbe protiv međunarodnog tehnofašističkog pokreta.

Druga strateška greška bila je izolacija nezavisnih sektora. Zemlja je bila podeljena između dva pola i velikog „centrističkog“ pojasa koji je trebalo osvojiti. A urađeno je suprotno. Levičarska vrhuška je rasterala i neprijateljski se postavila prema saveznicima, primenjivala „prijateljsku vatru“ kroz sektaške kampanje protiv sopstvenih lidera i saveznika kao što su Karolina Korčo, Roj Bareras, Danijel Kintero, Klara Lopez, Klaudija Lopez, Karlos Kaisedo, između ostalih, i nije uspela da izgradi mostove i kanale učešća za društvene snage koje statuti predviđaju. Razmišljali su o naduvanom broju ministarstava i decentralizovanih instituta.

Danas se ne radi o plakanju nad prolivenim mlekom. Niti o prelasku iz trijumfalizma u porazništvo. Radi se o razumevanju onoga što se dogodilo da se ne bi izgubio istorijski kapital od skoro 13 miliona glasova. Kolumbija trenutno svedoči promeni u javnom mnjenju — promeni kojoj nedostaje organizaciono uporište u društvenim pokretima — a koju Istorijski pakt, kao demokratska, preobražajna masovna stranka, mora podržati i organizovati. Veliki Petrov doprinos bio je buđenje nade u narodnim sektorima, njegova politička pedagogija, stavljanje socijalnih reformi i borbe protiv nejednakosti na nacionalni dnevni red. Nastojavanje na politici potpunog mira, odbrani života, ljudskih prava, socijalnoj pravdi i nacionalnom suverenitetu. Treba odbraniti postignuto i zalagati se za ono što tek valja učiniti. Treba se pripremiti za borbu za lokalnu i regionalnu vlast, oslanjajući se na bazičnu demokratiju, široke konsultacije, konsenzuse i širenje saveza. I podržati naš rad moćnim digitalnim strategijama. To su teme koje su danas na dnevnom redu.

Potrebna je široka i stvaralačka, jedinstvena i gipka opoziciona politika, oslonjena na društvenu mobilizaciju, i daleka od ograničenih i bučnih levičarskih kampanja, zasnovanih samo na optužbama i etiketiranju. Potrebno je izgraditi konstruktivnu opoziciju koja računa na upravljanje unutrašnjim protivrečnostima između snaga što čine novu vladu, koje, premda su bile ujedinjene u kampanji, imaju različitu prirodu i interese koje treba razumeti i iskoristiti.

U susret osnivačkom kongresu stranke Istorijski pakt, neophodno je ispuniti ono što je navedeno u predloženim i registrovanim statutima kako bi se ojačalo i sačuvalo njeno jedinstvo, posebno u pogledu tri aspekta: 1) Mora se ojačati socijalni i politički karakter stranke, zarad čega valja uključiti učešće i reglementaciju društvenih organizacija. 2) Neophodno je garantovati raznovrsnost i pluralizam, za šta moraju biti regulisane unutrašnje struje sa jasnim, usaglašenim i inkluzivnim pravilima. 3) Neodložno je produbljivanje unutrašnje demokratije pribegavanjem većanju i konsultacijama radi izbora upravljačkih organa i političkih predstavnika stranke. Nikada više olovka, nikada više nametanje kandidata zato što je nečiji prijatelj u rukovodstvu.

Da bi sve ovo bilo moguće, neophodno je prevazići stara sektaštva koja nas, poput raka, dele i iscrpljuju. Ova strašna mana, svojstvena najtradicionalnijoj i najdogmatičnijoj levici, mora biti iskorenjena iz naše političke kulture i naše zajedničke istorije. To zahteva veliki zajednički politički napor kako bismo ujedinjeni napredovali, gradeći pokret i vlast, osvajajući prostor i nastavljajući da ostvarujemo pobede za kolumbijski narod, njegove zajednice i teritorije. Sa te pozicije biće moguće ojačati politički projekat u nastajanju, te Istorijski pakt iz partije aparatčika, dvorjana i izbornih mešetara preobraziti u moćnu socijalnu i političku, narodnu i masovnu, demokratsku i pluralističku stranku, posvećenu ogromnom izazovu izgradnje — nasuprot strašnim vetrovima globalnog tehnofašizma — suverene, pravedne i radosne Kolumbije za sve njene ljude bez izuzetka. Stranku koja osvaja glasove i ulice, u kojoj se svi njeni poslanici povinuju statutu stranke.

Danas je na kocki suverenitet. Nasuprot kapitalizmu — tehnofeudalizmu — podižemo zastave promena i nade u postkapitalističko društvo.

Bogota, D. S., 15. septembar 2026.

Omar Njanjez Kamačo (Istorijski pakt),
 Alfonso Roman Sera (MI: Snaga naroda),
 Kamilo Uskategi (Kolektiv za obnovu sećanja na pokret „U borbu!“), Kolumbija

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *