Najava ministra spoljnih poslova Omara Bule da će sveobuhvatna seljačka reforma biti isključena iz mandata Misije Ujedinjenih nacija za verifikaciju sprovođenja sporazuma otvara pitanje koje daleko prevazilazi običnu administrativnu odluku: da li je reč o opravdanom prilagođavanju ili o namernoj strategiji postepenog razgrađivanja mirovnog sporazuma?
Argument i njegova nepotpuna logika
Stav Vlade je da je seljačka reforma strukturna državna politika i da, kao takva, ne treba neograničeno zavisiti od privremene međunarodne misije. U teoriji, reč je o poželjnom cilju: nijedna zemlja ne bi trebalo da ima potrebu za trajnim spoljnim nadzorom da bi sprovodila sopstvene zakone. Problem nije u krajnjem cilju, već u trenutku i načinu na koji se do njega dolazi.
Stvarnost je takva da je sveobuhvatna seljačka reforma — prva tačka mirovnog sporazuma iz 2016. godine — još daleko od toga da bude učvršćena. Njeni najambiciozniji ciljevi ostaju delimično ostvareni, sredstva su nedovoljna, a područja koja su najteže stradala u sukobu još ne vide suštinske promene. Ukidanje spoljnog nadzora pre nego što se uspostavi verodostojan nacionalni mehanizam koji bi ga zamenio nije „prepuštanje odgovornosti državi“ — to je povlačenje međunarodnog nadzora upravo u trenutku kada je on najpotrebniji.
Obrazac koji se ponavlja: uskraćivanje sredstava radi razgrađivanja
Ova odluka nije usamljen slučaj. Ona se poklapa sa nakupljenim smanjenjem budžeta Specijalne jurisdikcije za mir (JEP) za 170.000 miliona pezosa — suda koji sudi za najteže zločine počinjene tokom sukoba — što dovodi u opasnost njegovo dugoročno funkcionisanje. Ako tome dodamo pokušaj da se umanji vidljivost sprovođenja seljačke reforme, dobijamo zabrinjavajuću sliku:
Slabljenje prelaznog pravosuđa i istovremeno povlačenje međunarodnog nadzora nad razvojem seoskih područja nisu nezavisne mere. To su dve strane iste politike: politike smanjenja obaveza države prema onome što je dogovoreno u Havani.
Najveća opasnost: opasan presedan
Na kocki nije samo jedna misija ili budžet. U pitanju je celovitost mirovnog sporazuma. Ako država jednostrano može odlučivati o tome koje obaveze će podvrgnuti nadzoru, a koje neće, u zavisnosti od toga šta dejstvujuća vlada smatra „primerenim“, onda nijedna tačka sporazuma nije sigurna. Danas je to seljačka reforma; sutra bi mogao biti svaki drugi deo sporazuma koji ne odgovara onima što u dubini duše nikada nisu verovali u mir zasnovan na socijalnoj pravdi.
Zaključak
Istinski suverenitet ne sastoji se u tome da sprečimo svet da vidi kako ispunjavamo svoje sporazume. On se ogleda u njihovom ispunjavanju na prozračan način i u skladu sa onim što je obećano žrtvama.
Izuzimanje seljačke reforme iz međunarodnog nadzora, bez garancija da će država nastaviti da prati njeno sprovođenje sa podjednakom strogošću, uporedo s uskraćivanjem sredstava Specijalnoj jurisdikciji za mir, šalje nedvosmislenu poruku: mirovni sporazum se ne sprovodi u celini, već se postepeno razgrađuje, deo po deo.
A to nije državna politika. To je odustajanje od mira kakav Kolumbija zaslužuje.
Autor je istraživač unutrašnjeg oružanog sukoba i stručnjak za ljudska prava i međunarodno humanitarno pravo
