Prota dr Aleksis Penja-Alfaro: Pravoslavna Crkva u Brazilu – jedna duhovna avantura u Pravoslavlje, kroz Pravoslavlje i za Pravoslavlje!

Siguran sam da si ti koji ovo sada čitaš rođen kao pravoslavan, u pravoslavnoj porodici; i da su tvoji dedovi i preci bili pravoslavni. Odrastao si poštujući od malena svete mošti, u lepim hramovima sa veličanstvenim ikonama, uz horove koji pevaju kao anđeli, u svetim manastirima, sa srpskim svetiteljima, učeći se u bogoslovskim školama, učestvujući na svetim službama sa mnogim sveštenicima i episkopima – ukratko, u jednoj uređenoj Crkvi, već izgrađenoj i materijalno i duhovno. Ako si rođen kao pravoslavan? Slava Bogu. A sada zamisli jedno mesto koje nema ništa od onoga što si ti oduvek imao i koje je, ne poznajući ništa od toga što ti imaš, izabralo da bude pravoslavno po Božijoj blagodati. Ovo je naša priča. Ta pustinja zove se Brazil.


 Počeci Pravoslavne Crkve u Brazilu prate migracione tokove s kraja XIX i početka XX veka iz Sirije, Libana i Palestine, iz Istočne Evrope, Rusije, Grčke i Ukrajine. U početku su ove grupe povremeno primale sveštenike, a kasnije su se organizovale parohije, kao u slučaju Brazila, gde je prva liturgija služena u Sao Paulu 1897. godine, a prva crkva u Sao Paulu osnovana je 1904. godine od strane arapskih imigranata, pod okriljem Antiohijske patrijaršije. Slično je bilo i sa grčkom imigracijom u XIX veku, a kasnije je 1905. godine otvorena prva crkva u državi Santa Katarina, u Florijanopolisu, na jugu Brazila.

Foto: Blagoveštenjska crkva u Sao Paolu iz 1904. godine, izvor: arquidioceseortodoxa.com

Slovenska, ruska i ukrajinska imigracija nastanila se na jugu Brazila; prva ruska crkva Svetog Jovana Bogoslova osnovana je 1912. godine u Kampina das Misoes, u državi Rio Grande do Sul. U gradu Sao Paulu prva ruska parohija osnovana je 1925. godine, a u Rio de Žaneiru je 1930. godine organizovana još jedna ruska parohija.

Ukrajinska imigracija počinje krajem XIX veka, 1895. godine, u državi Parana, na jugu Brazila, ali su ove grupe bile zajednice povezane sa Rimom, tzv. unijati. Drugi migracioni tokovi doveli su i druge verske grupe. Godine 1945. stigli su pravoslavni koji su bili u vezi sa Ruskom pravoslavnom crkvom. Danas je Ukrajinska pravoslavna crkva povezana sa Carigradskom patrijaršijom preko jedne eparhije u Sjedinjenim Američkim Državama. Postoje još dve kanonske Crkve u Brazilu: Poljska pravoslavna crkva i Srpska pravoslavna crkva, čije ćemo poreklo objasniti.

Početak brazilske pravoslavne misije

Ovo je iznenađujuća priča o tome kako je jedna grupa „bogotražitelja“ na kraju pronašla Pravoslavnu Crkvu izvan istorijskih pravoslavnih crkava koje su od XIX i XX veka postojale u Brazilu. Pravoslavni kulturni i verski kontekst bio je ograničen na etničke zajednice iz zemalja porekla. Liturgije i službe služene su na njihovim maternjim jezicima: arapskom, grčkom, ukrajinskom i crkvenoslovenskom; Brazilci nisu imali pristup pravoslavnom verskom životu.

S druge strane, u postmodernom kontekstu druge polovine XX veka, između 1960. i 1980. godine, dešavaju se različiti kulturni i politički događaji koji pokreću potragu za novim smislom života: Vijetnamski rat, Hladni rat, hipi revolucija, upotreba droga, seksualna revolucija. U Brazilu – vojni udar 1964. godine. Na religijskom polju pojavljuje se Teologija oslobođenja, marksističke orijentacije; napredovanje protestantskih sekti; opšte versko razočaranje. To je podstaklo potragu za smislom u „egzotičnim“ doktrinama: Hare Krišna, zen-budizam, transcendentalna meditacija, joga, afrički kultovi, spiritizam Alena Kardeksa, koji je bio veoma snažan u Brazilu.

Isti fenomen dogodio se i u SAD, možda još intenzivnije; nazvan je „postmodernističko razočaranje“. Primer tog perioda je Serafim Rouz, protestantskog porekla, koji je u kineskom taoizmu tražio mudrost, učio kineski u Kaliforniji, da bi se na kraju obratio Pravoslavlju; postao je monah manastira Svetog Germana u Kaliforniji.

Ni u Brazilu nije bilo mnogo drugačije. Jedna grupa mladih „bogotražitelja“, organizovala se radi proučavanja istočnih doktrina, posvetila se čitanju dela o metafizici, kosmologiji, taoizmu, budizmu, islamu, tradicionalnoj astrologiji, mitologiji i simbolizmu. Bilo je to plod čistog razočaranja u ustanovljene religije. Vredi podsetiti da su u tom periodu pravoslavne zajednice u Brazilu bile koncentrisane na jugoistoku i jugu zemlje; malo je Brazilaca imalo pristup pravoslavnim službama, a Pravoslavlje je na neki način bilo nepoznato široj javnosti.

Ukratko, verski život – katolički i protestantski – bio je u krizi; Pravoslavna Crkva malobrojna i bez društvene projekcije; svako je tražio nešto za šta će živeti. „Ezoterično znanje“, recimo kosmološko razumevanje poretka prirode, davalo nam je uverenje da postoji Kosmos koji je stvorio Bog i da je istina skrivena u drevnim duhovnim tradicijama – trebalo ju je pronaći. Podsetimo se mudraca sa Istoka i potrage za Bogom… (Mt 2, 1–12).

Čitali smo različite autore koji su govorili o postojanju primordijalne Tradicije: Rene Genona, Šuona i druge. Sve dok konačno nismo stupili u kontakt sa jednim Genonovim prevodiocem u Portugaliji, koji je 1985. godine došao u Brazil da učestvuje na jednom događaju o simbolizmu – i tu sve počinje.

Foto: pravoslavna misija u El Salvadoru pod kanonskom juriscikcijom SPC (ustupljeno od autora)

Otkriće Pravoslavlja

Prevodilac Renea Genona u Portugaliji bio je novinar A. K. Karvaljo, koji je učestvovao na dva događaja u Brazilu, u Rio de Žaneiru i u Resifeu, na severoistoku. Tu smo otkrili da je on pravoslavni sveštenik u Lisabonu, u Portugaliji, i održao nam je dva kratka kursa: jedan o Tradiciji i tradicijama – temi koja nas je oduševljavala – i drugi o Crkvi i crkvama, o ranom hrišćanstvu i Pravoslavnoj Crkvi. Bilo je to krajem 1985. godine. Karvaljo je bio sveštenik Pravoslavne Crkve Portugalije, a njegov jerarh bio je mitropolit Gavrilo Lisabonski (Juan Eduardo Henrique Pinto da Rocha). Preko Karvalja stupili smo u kontakt sa mitropolitom Gavrilom kako bismo posetili Portugaliju i upoznali Pravoslavnu Crkvu s druge strane Atlantika.

Mitropolit Gavrilo bio je Portugalac koji je prešao u Pravoslavlje u Ženevi, u manastiru Ruske zagranične crkve, kod episkopa Antonija Bartoševiča. Zamonašio se, proveo jedno vreme na Svetoj Gori, a potom studirao na Institutu Svetog Sergija u Parizu. Zatražio je blagoslov svoga episkopa i započeo misiju u Lisabonu, koja je imala izuzetan prijem i veliki rast, ali je njegov episkop odbijao da pošalje druge sveštenike u pomoć misiji. Suočen s tim problemom, zatražio je blagoslov da potraži drugu jurisdikciju.

Tadašnji arhimandrit Jovan otišao je u Atinu da zatraži pomoć od Starokalendarskog sinoda mitropolita Avksentija (nekanonska crkvena struktura). Međutim Sinod je odlučio da ga hirotoniše za vikarnog episkopa za Zapadnu Evropu. Hirotonija je izvršena u julu 1978. godine, a hirotonisali su ga mitropoliti Kalist Korintski, Gerontije Pirejski i Antonije Megaridski.

Tako počinje novo poglavlje istorije Pravoslavne Crkve u Portugaliji, koja se poziva na apostolsko utemeljenje u I veku i na postojanje brojnih lokalnih zajednica na Iberijskom poluostrvu. Imamo svedočanstvo želje Svetog apostola Pavla da poseti Španiju (Rim 15, 24–28) i zapis Svetog Klimenta Rimskog iz 96. godine, koji veliča apostolski rad apostola Petra i Pavla „koji su, propovedavši pravdu Jevanđelja po celom svetu, stigli do krajnjeg zapada“ (Conradus Kirch, Enchiridion Fontium Historiae Antiquae, 5. izd.).

Postoje i istorijska svedočanstva o lokalnim crkvama vernim pravoslavlju Jedne Crkve, koje su od IX veka potpale pod rimski centralizam koji je ugušio prava lokalnih crkava i njihove obrede – u Portugaliji brakarski, a u Španiji mozarapski. Hrišćanstvo je tamo postojalo još od I veka.

Foto: mati Ines i prota Aleksis sa mitropolitom Amfilohijem u Gvatemali (ustupljeno od autora)

Poseta Manastiru Preobraženja, Mafra, Portugalija

U junu 1986. godine naša grupa od devet osoba iz Resifea i četiri iz Rio de Žaneira stigla je u manastir Preobraženja Gospodnjeg u Mafri, blizu Lisabona, gde smo tokom 30 dana intenzivno učili o istoriji Crkve, Tradiciji, Patristici, Liturgiji i monaškom životu. Bili smo oduševljeni bogatstvom Pravoslavne Tradicije, monaškim životom, liturgijom i ikonama. Odlučili smo da budemo primljeni u Pravoslavnu Crkvu i zatražili smo sveštenika koji bi nas opsluživao u Brazilu. Mitropolit Gavrilo je odbio; odlučio je da rukopoloži dvojicu iz grupe i da mi sami „stvorimo“ Crkvu u Brazilu. Objasnio je da to nije uobičajen put, da mi „nismo normalni“, ali da se uzdamo u Boga.

Prihvatili smo taj izazov i tu avanturu u veri, kao Avraam – ne znajući kuda idemo. Od toga će se navršiti 40 godina; ako još stojimo, to je isključivo delo Božije i delo Njegove blagodati. U julu 1986. godine rukopoloženi su prezviteri Pavle (koji je potom postao monah) i Aleksis (oženjen, uz pristanak svoje supruge Marije).

Vratio sam se u Resife držeći u ruci samo antimins – bez rase, bez odeždi, bez liturgijskih predmeta, bez crkve i bez vernika… To je bila pustinja, i to u bukvalnom smislu reči. Bez prethodnih bogoslovskih studija – potpuno ludilo u Hristu. Počeli smo učiti se kroz liturgiju, molitvu i studije koje traju do danas, 40 godina kasnije. Osnovane su dve parohije: jedna u Resifeu – Svete Trojice, i druga u Rio de Žaneiru, posvećena Presvetoj Bogorodici.

Ova „brazilska“ pravoslavna misija bila je povezana sa Pravoslavnom Crkvom Portugalije, koja je oko 1990. godine kanonski primljena u Poljsku pravoslavnu crkvu, pod omofor mitropolita Vasilija. Godine 1992. hirotonisan je brazilski episkop i osnovana je eparhija za Rio de Žaneiro i Olinde–Resife. Kasnije je hirotonisan i vikarni episkop za Resife.

Godine 1997. upokojio se mitropolit Gavrilo, a izabran je mlađi episkop koji je za četiri godine promenio sve; različiti administrativni i drugi problemi doveli su do krize u Crkvi Portugalije i u Brazilu, upravo 2000. godine, posle jednog hodočašća u Jerusalim. Kao posledica toga, Sinod Poljske crkve, nakon što je upozorio novog mitropolita da ispravi više stavova i postupaka, razrešio ga je. Tada je eparhija Brazila, sa arhiepiskopom i pomoćnim episkopom, stavljena direktno pod jurisdikciju Poljske crkve.

Istovremeno, u Brazilu su problemi iz Portugalije pogodili i naše parohije i vernike na severoistoku. Nakon što smo se okupili i pojedinačno konsultovali sve odrasle vernike, odlučili smo da potražimo drugu jurisdikciju. Tako sam u julu 2000. godine posetio Njegovo Preosveštenstvo mitropolita Mitrofana u Pensilvaniji (SAD), predali smo mu svu dokumentaciju i izveštaj o našoj situaciji. Praktično, skoro svi klirici severoistoka Brazila zatražili su otpust: tri prezvitera, jedan jeromonah, jedan đakon, dve monahinje i tri ipođakona. Potpisali smo molbe za kanonski prijem i u februaru 2002. godine zvanično smo primljeni u istočnoameričku eparhiju Srpske Pravoslavne Crkve.

Foto: prota Aleksis sa vladikom Kirilom (ustupljeno od autora)

Pravoslavna Crkva u Brazilu čini manje od 1% stanovništva od 214 miliona ljudi; ona nije manjina – ona praktično ne postoji kao društveni verski fenomen. Godine 2011. osnovana je Eparhija buenosajreska, za Južnu i Centralnu Ameriku, Srpske Pravoslavne Crkve, po inicijativi blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, koji je sanjao da donese Pravoslavlje u naše latinoameričke zemlje. Naš Otac i Arhipastir od 2018. godine je Njegovo Preosveštenstvo episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički g. Kirilo (Bojović). To je najveća pravoslavna eparhija na svetu: 19 miliona kvadratnih kilometara i više od 500 miliona stanovnika. Ovo je, ili bi trebalo da bude, veliki misionarski prostor.

Parohije koje sam opsluživao – Svete Trojice, a potom Uspenja Presvete Bogorodice – bile su moja duhovna podrška da otvorim nekoliko misija, čak i bez finansijskih sredstava, u Resifeu, Belo Žardinu i Karuaru, u državi Pernambuko gde živim, kao i u državi Maranjao, na severu Brazila.

Foto: mitropolit Amfilohije i prota Aleksis u pravoslavnoj misiji u Gvajakilu u Ekvadoru (ustupljeno od autora)

 Kasnije, sa blagoslovom mitropolita Amfilohija, 2012. godine otvorili smo misiju u Gvajakilu, u Ekvadoru; potom još jednu u mojoj rodnoj zemlji El Salvadoru 2013. godine, koju danas posećujem samo jednom godišnje zbog nedostatka sredstava. Godine 2017. radili smo na prijemu manastira Svete Trojice u Gvatemali, kojim upravlja igumanija mati Ines, a koji poseduje imanja, zgrade, jednu parohiju u glavnom gradu i jedan univerzitet. Nažalost, posle osam godina, zbog nedostatka sveštenika, zatražili su prelazak u Vaseljensku patrijaršiju.

Naša misija danas

Neispitivi su putevi Gospodnji, Koji nas je raznim načinima doveo do Svoje Svete Crkve. Slava Bogu našemu! Naš današnji rad je istovremeno održavanje postojećeg stanja i briga za budućnost. Tokom skoro 40 godina nastojali smo, pre svega, da vršimo sveta bogosluženja; naši sveštenici su uglavnom stariji od 70 godina, a dvojica su u šezdesetim. Ipak, danas nam se mnogi mladi približavaju preko interneta. Prenosimo liturgiju uživo, imamo WhatsApp grupe, pravim video-sadržaje o raznim pravoslavnim temama i na taj način vršim katihezu. Imamo izdavačku kuću za objavljivanje pravoslavnih knjiga, koja je danas referentna u celom Brazilu. Imamo tri parohije i jedan mali manastir sa jednim monahom, jer se iguman Petar upokojio u februaru 2025. godine. Iz naše misije ponikle su monahinje koje se danas podvizavaju u Francuskoj, SAD i Argentini.

O autoru

Protojerej-stavrofor dr Aleksis Penja-Alfaro, ima 72 godine, rođen je u El Salvadoru (Centralna Amerika), a poslednjih 50 godina živi u Brazilu. Oženjen je Marijom, sa kojom ima dvoje dece: Nataliju i Antonija.

Diplomirao je psihologiju na Katoličkom univerzitetu u Pernambuku (1979). Ima pet specijalizacija: grupna dinamika, porodična terapija, poslovno savetovanje, psihoterapija trauma i sistemska inteligencija. Magistrirao je na temi alkoholizam na Federalnom univerzitetu u Paraibi (1992), a doktorirao lingvistiku na Univerzitetu „Pompeu Fabra“ u Barseloni i Federalnom univerzitetu u Pernambuku (2005).

Ima 45 godina kliničke psihološke prakse, a 33 godine je predavao psihologiju na Katoličkom univerzitetu, gde je držao predavanja iz predmeta: kognitivno-bihejvioralna psihologija, socijalna psihologija, grupna dinamika, psihologija i menadžment, kao i psihologija i filozofija. Bavio se i naučnoistraživačkim radom.

Završio je master studije teologije na Bogoslovskom fakultetu Svetog Martina od Dume u Portugaliji (1994–1995, onlajn), u vreme kada je bio u jurisdikciji Poljske pravoslavne crkve. Tokom 2003–2004. pohađao je Institut Svetog Grigorija Palame u Barseloni, pri Srpskoj pravoslavnoj crkvi, povezan sa Institutom Sveti Sergije u Parizu (onlajn kursevi).

Kao profesor po pozivu predavao je pravoslavnu teologiju na dva rimokatolička i dva protestantska bogoslovska fakulteta. Držao je predavanja iz predmeta: Patrologija, Hermeneutika, Stari zavet i Istorija Crkve. Bio je dekan studija Svetog pisma na Univerzitetu UOMAC u Gvatemali (onlajn).

Prevod sa španskog: redakcija portala „Život Crkve“

Izvor: Život Crkve

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *