Huan de Dios Gevara: Karneval senki: Volja protiv sudbine Perua

Kada bi Artur Šopenhauer danas prošetao ulicama Perua, ne bi našao iznenađenje, već potvrdu. U našoj stvarnosti video bi najsuroviji izraz svoje teze: slepu Volju, bez pravca, koja grubom silom gura ka patnji. Peru više nije samo demokratija u krizi; to je organizam koji proždire samog sebe u pozorištu marioneta gde su niti prestale da se skrivaju.


Neefikasnost kao prirodno stanje i Tantalove muke

Huan de Dios Gevara Kampoj

Neefikasnost je prestala biti problemom i postala je normom. Od čekaonice javnog zdravstva, gde se život troši u besmislenim procedurama, do državnih ureda u kojima se dobrobit građana odlaže u nedogled.

Živimo modernu verziju „Tantalovih muka“: obećavaju nam se razvoj i prava, ali se rešenje uvek izmiče čim se učini dostižnim. Šopenhauer je govorio da se život kreće između bola i dosade; u Peruu smo dodali i treću stanicu: nemoćnu ogorčenost pred državom koja ne ume — niti želi — da funkcioniše.

Spektakl preklinjanja i moderno vicekraljevstvo

Nedavna „kupovina“ aviona F-16 za 3,5 milijardi dolara predstavlja vrhunac iracionalnosti. Dok hiljade peruanske dece uči u učionicama bez prozora, bez struje, vode i kanalizacije, i dok se dečja anemija i već iskorenjene bolesti — poput velikog kašlja — vraćaju zbog nedostatka cepiva, država daje prednost „ratnim igračkama“. Zar najveća nacionalna bezbednost nije imati zdravo detinjstvo i budućnost?

Nije problem samo u trošku, već i u pokornosti. Ponašamo se kao kolonija koja traži naklonost stranog gospodara. S američkim ambasadorom koji se šeta s nadmenošću vicekralja i diktira šta je „ozbiljno“, zemlja prihvata tehniku koja za rad zahteva dozvole i kodove dobavljača. To nije odbrana, već iznajmljivanje suvereniteta. Zamenili smo našu „aktivnu neutralnost“ ulogom potrošnog pešaka u tuđoj imperijalnoj borbi. Kakvi su to državni službenici, zaslepljeni mesečnom platom, koji su toliko pokorni da ne umeju braniti dostojanstvo nacije?

Stvarna moć i glineni presto

Nedavni sukobi između izvršne vlasti, Ministarstva privrede i finansija i Kongresa otkrivaju potpuni slom autoriteta. Kada se ignoriše volja šefa države radi sprovođenja budžetske pobune od 462 miliona dolara (prve rate neposlušnosti), izbija na videlo neprijatna istina: stvarna vlast pripada „mafijaškom paktu“ osmišljenom tako da, ko god pobedio, sistem podele plena i vojnih interesa ostane netaknut. Kako je ukazivao kongresmen Karlos Anderson (†), ovde nema strategije, već samo pljačke i odsustva nacionalne vizije.

Geopolitika apsurda: luka nasuprot avionu

Kontrast je oštar. Ulaganje u luku Čankaj uporedivo je po iznosu kupovini aviona i predstavlja volju za izgradnjom — logistički čvor koji nas usmerava ka budućnosti. Ipak, umesto da ojača tu trgovinsku suverenost, država proćerda isti novac na vojne kapacitete koji su već od početka okovani uslovljenostima. Radije biramo da budemo „korisni idiot“ severa nego strateška osovina juga. Ne radi se o izboru između odbrane i razvoja, već o strateškoj doslednosti.

Večno vraćanje neznanja i fragmentacije

Suočeni smo s polarizovanim izborima koji liče na surovu šalu. S jedne strane, organizacija sa korenima u pranju novca; s druge, avet straha i nestabilnosti. Otuđenje je potpuno: građani andskih crta rugaju se sopstvenom odrazu u drugom. To je „metafizički egoizam“ — zemlja otuđena od svog identiteta, koja bira predrasude umesto pamćenja.

Aristokratija mišljenja naspram stada sujete

Jozef Šumpeter upozoravaše da je istinska sposobnost strateškog vođstva oskudan resurs — tek oko 5% je sposobno da vidi šumu. Ostatak, 95%, živi u „fenomenalnoj egzistenciji“, rasejan bukom društvenih mreža i fabrikovanom mržnjom. Tih 95% ne primećuje da je upravo preuzelo dug od stotina sola po glavi stanovnika za avione koji možda nikada neće poleteti sa stvarnom autonomijom. Građanin, govorio je Šumpeter, pada na nižu razinu mišljenja kada uđe u politiku: postaje podložan obmanama elita.

Zaključak: krik u zapaljenoj preriji

Šopenhauer je smatrao da se istorija ponavlja zbog naše nesposobnosti da učimo. Peruu ne nedostaju resursi, već usmerenje. Ne određuje nas materijalno siromaštvo, već uporna atrofija strateškog mišljenja.

Iz huke protesta pozivamo na razum. Ne možemo prihvatiti kao „normalno“ da neznanje vlada, a pamćenje postaje roba. Dokle god dajemo prednost tutnjavi stranog motora nad tišinom opremljene bolnice, ostaćemo nacija pokornih kojom vladaju senke. Vreme je da prestanemo biti korisni idioti istorije.

Izvor: Visión al Futuro

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *