Pipci dezinformacionih struktura obavijaju čitavu planetu. Zato je jedan od najhitnijih zadataka — kako u Latinskoj Americi i na Karibima, tako i u Sjedinjenim Državama i Evropi — donošenje zakona koji će staviti tačku na medijske oligarhije, jer su one nespojive s osnovnim obećanjem demokratije.

Još od vremena kada se u Latinskoj Americi, oslobođenoj od vojnih diktatura koje su pustošile region, počelo raspravljati o „demokratskoj tranziciji“ — dakle, tokom osamdesetih — bilo je među nama onih što upozoravahu: bez istinske demokratije u sistemu masovnih medija (setimo se, još uvek smo se nalazili u ratnom stanju i dve decenije pre pojave „društvenih mreža“), i sama demokratija kao politički sistem biće ozbiljno urušena. Drugim rečima, ako u svetskim medijima preovlađuje oligarhija — dakle, „antidemokratija“ — u velikoj politici moguć je jedino neki oblik „demokratije niskog intenziteta“ ili, u gorem slučaju, „demokrature“.
I to je upravo ono što danas imamo u Argentini: medije koji služe vladajućem bloku i njegovim nesnosnim predstavnicima u državnom aparatu — ljudima koji nisu došli na vlast da bi vodili državu, već da bi je uništili iznutra, kako je i sâm predsednik u svom neznanju i glupoj iskrenosti priznao. U svom bezumlju, oni svakodnevno krše institucionalni poredak, podrivaju podelu vlasti i gaze Ustav i zakone. Pretvorili su Kongres i pokrajinske vlasti u smrdljivo tržište za kupovinu i prodaju glasova i naklonosti, sve to radeći otvoreno i bez stida, dok oni „strogi čuvari demokratije i Republike“ — koji behu toliko glasni u vreme kiršnerizma — sada ćute. Naprotiv, prave se nevešti, a mediji i njihovi pi-ar stručnjaci ponavljaju vladine laži s potpunom nekažnjivošću.
Na primer, hvale se na sva zvona „fiskalnim uravnoteženjem“ koje je navodno postigla sadašnja vlast, zanemarujući činjenicu da je ta iluzija stvorena zahvaljujući despotizmu vlade koja ne poštuje svoje obaveze, ne vrši ugovorene isplate i doznake, radi po budžetu iz 2023. koji je sada već potpuno zastareo, parališe javne radove ključne za dobrobit i bezbednost građana, odbija da prilagodi penzije, hvali se otpuštanjima u državnom i privatnom sektoru te, verna svom kolonijalnom ulizištvu, stavlja celu zemlju na rasprodaju, što stalno doprinosi izvanrednoj zaradi koju špekulantima donosi „trgovina obrtom“ koja nas je u prošlosti već vodila u katastrofu.
Za hegemonističke medije, predstavnike manjine koja se bogati na Milejevoj politici, sve je u redu; jedino što ih malo razdražuje predsednikovo prostaštvo i loši maniri. Ali kada je reč o suštini njegove politike — oduzimanju siromašnima i „punjenju džepova bogatima“, kako je sâm rekao — podrška mileizmu je potpuna.

Mediji ne samo što lažu, već i prikrivaju ili umanjuju značaj vesti koje zaslužuju mnogo veću pažnju. Na primer, potpuni neuspeh tokom desete — da, dobro ste pročitali, desete — posete predsednika Mileja Sjedinjenim Državama, u njegovoj očajničkoj potrazi za fotografijom sa Donaldom Trampom, bio je zanemaren od strane Klarina, koji novost nije ni stavio na naslovnicu, već joj je posvetio tek nešto više od pola strane, i to na strani 10, uz vesti. La Nasion joj je dao tek mali ugao u donjem desnom delu naslovne, upućujući čitaoce na kratku vest na strani 17. Onlajn portal Infobae jednostavno je — prećutao novost. Pagina/12, s druge strane, objavila je vest na naslovnoj, posvetila joj uvodnik koji je napisao Luis Bruštajn i dodala kratak izveštaj na četvrtoj strani pod znalački biranim naslovom: „Povratak iz Majamija bez slike i bez sastanka.“

Ovo je samo jedan primer onoga što bi se moglo nazvati „Hegemonijski mediji protiv demokratije“, zato što oni lažu, prikrivaju i kleveću ne samo u Argentini već i širom sveta. Postali su strašne sile, ojačane svojim vojskama trolova i botova, i usavršene u (lošim) veštinama koje im omogućavaju da pomoću algoritama manipulišu svešću i srcem naroda. Sastaviti popis svih laži što su ih izrekli mediji u Argentini bio bi dugogodišnji posao, a rezultat bi zauzeo onoliko tomova koliko ima Britanska enciklopedija.
Harold Pinter, engleski dramski pisac, pesnik, glumac i politički delatnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2005. godine, izjavio je ubrzo nakon što je dobio nagradu: „Spoljna politika Sjedinjenih Država najbolje se opisuje ovako: poljubi me u dupe ili ću ti razbiti glavu.“ Već znamo kakav izbor više cene Milej, Noboa, Boluarte i ostali političari tog kova. I uspeva im da se nametnu — nastavlja Pinter — zato što imperija „poseduje strukture dezinformacija, veštine retorike, iskrivljavanja jezika, koji deluju veoma ubedljivo, ali u suštini nisu ništa drugo do gomila laži. To je izuzetno uspešna propaganda. Imaju novac, imaju tehnologiju, imaju sva sredstva da isteraju svoje — i oni to rade“.
Pipci tih dezinformacionih struktura obavijaju celu planetu. Zato je jedan od najhitnijih zadataka, kako u Latinskoj Americi i na Karibima, tako i u Sjedinjenim Državama i Evropi, donošenje zakona koji će staviti tačku na medijske oligarhije, jer su one nespojive s osnovnim obećanjem demokratije — da će stvoriti pravednija društva i obezbediti punovredan život, kako u duhovnom, tako i u materijalnom smislu, za sve građane.
Izvor: teleSURtv.net