Kristina Arana — rediteljka koja se bavi pamćenjem

Karijera rediteljke Kris Arane obeležena je identitetom i upornošću, što je nedavno rezultiralo značajnom vidljivošću kada je uvrštena na Forbsovu listu 50 latinoameričkih žena koje treba pratiti.


Filmska rediteljka Kris Arana
Foto: Gentileza Cris Arana

Ona ovo priznanje ne doživljava kao lični uspeh, već kao rezultat dugog puta:

„To nije samo potvrda mog puta, nego i svega što stoji iza njega: godina rada, učenja i otpora u ovoj industriji.“

Za nju nije važna sama nagrada, već to što „priče koje pričam imaju svoje mesto i uticaj“. Posebno ističe značaj toga što se našla među drugim ženama koje menjaju stvarnost:

„Ima nečeg veoma snažnog u tome da budete deo mreže žena koje krče put.“

Taj put za nju nije apstrakcija, već konkretno iskustvo u industriji u kojoj se često osećala „drugačijom“ — ženom, Latinoamerikankom, strankinjom.

„U početku stalno moraš da dokazuješ svoju sposobnost, svoj pogled, svoj legitimitet. To može biti iscrpljujuće.“

Upravo je taj pritisak oblikovao njen autorski jezik: snimati filmove u Evropi, zadržavajući latinoameričku osećajnost, znači „sačuvati sopstveni glas i ne razvodniti ga“.

Naglašava da su međunarodne platforme poput Forbsa važne ne samo za pojedine autore, već i za same zemlje:

„Ne radi se samo o pojedinačnom putu, već o tome da počnemo da stavljamo Paragvaj u globalni razgovor. Na kraju, takve platforme deluju kao mostovi.“

Veza sa Paragvajem za nju ostaje živa i svakodnevna — kroz porodicu, sećanje i iskustvo. Upravo lični doživljaji postaju osnova njenih filmova. Tako se tokom pandemije suočila sa redovnim nestašicama vode na vrućini od 40 stepeni — iskustvo koje „ostaje u telu“ i pretvara se u umetnički materijal. Iz toga je nastao rad Y: agua.

O Paragvaju govori kroz jezik i identitet:

„Gvarani je zvanični jezik Paragvaja, pored španskog… On u potpunosti opisuje naš identitet. To je suština Paragvaja.“

Korišćenje gvaranija u filmu za nju je način da „dȃ prostor tom identitetu, kako bi bio saslušan“.

Teme ljudskih prava u njenim radovima takođe prevazilaze lokalne okvire:

„To nisu samo lokalne teme, one su univerzalne… važno je da se takve priče pričaju iznutra, s poštovanjem i istinom, a da istovremeno mogu da govore i svetu.“

Tokom pandemije, na snimanju dokumentarnog filma Emilija Bareta „Anđeli i demoni“, koji je sada dostupan besplarno na YouTube. Foto: Gentileza Cris Arana

Njen stvaralački put je postepena potraga za formom i jezikom. Od ranih radova, poput Package i Workingay, ka zrelijim projektima. Presudni trenutak bio je Y: agua, snimljen u Paragvaju tokom pandemije sa mladom ekipom. To iskustvo pomoglo joj je da se ponovo poveže sa sopstvenim korenima.

Danas Arana nastavlja da se razvija: ističe da sebe ne smatra aktivistkinjom — „ja sam scenaristkinja, rediteljka i producent“ — i ostaje otvorena za različite žanrove, uključujući horor i komediju. Uporedo završava master iz scenaristike u Madridu i radi na novim projektima.

Govoreći o paragvajskom filmu, ne upoređuje ga toliko koliko govori o potencijalu:

„Postoji pokoljenje sa ogromnom željom da snima filmove, da uči, piše i gradi sopstveni jezik koji odražava našu kulturu, naš jezik i lepotu Paragvaja. I to je ono što me najviše raduje kada gledam sa strane.“

Forbsovo priznanje ne prekida taj proces, već ga prati. U stvari, njen pogled je već usmeren ka budućnosti. „Pre godinu dana počela sam da radim na novom projektu u Paragvaju. Biće to dugometražni dokumentarni film koji me veoma uzbuđuje, jer su priča i moja junakinja izuzetno lepe u svakom smislu.“

I u tom opisu ponovo se pojavljuje osa koja prožima njen rad: identitet i sećanje. „To je priča koja se povezuje sa identitetom paragvajske žene, njenom snagom, složenošću i sposobnošću da izdrži, da se menja i da voli uprkos svemu. To je takođe sećanje i živa istorija Paragvaja.“

Izvor: Ultima Hora

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *